Core – zašto je važan i kako ga aktivirati
17. prosinca 2017.
Dinamička neuromuskularna stabilizacija (skraćeno DNS) je metoda duboke stabilizacije lokomotornog sustava, koja se temelji na razvojnoj kineziologiji djeteta u prvoj godini života.
Metodu je razvio prof. Pavel Kolar, češki fizioterapeut, pod mentorstvom „velikana“ neurofiziologije i manualne medicine, prof. Vojte, prof. Lewitta, prof. Velea i prof. Jande. Zbog iznimne učinkovitosti u rehabilitaciji, ali i prevenciji ozljeda i poboljšanju sportskih rezultata, ova metoda je brzo postala popularna u vrhunskim rehabilitacijskim i sportskim ustanovama diljem svijeta (NBA, NHL, WTA, WGA, PGA i sl.)
Ova metoda se koristi kod niza problema lokomotornog sustava, ali i u prevenciji bolova i ozljeda, a temelj te metode je stabilizacija trupa kroz stvaranje intraabdominalnog tlaka.
Svaki pokret počinje stabilizacijom svih segmenata tijela. Dobra stabilizacija preduvjet je za ravnotežu, sigurnost i učinkovitost pokreta, a ako je ona narušena dolazi do poremećaja u funkciji lokomotornog sustava. Pokret postaje neučinkovit i pojavljuje se preopterećenje određenih dijelova tijela, a samim time dolazi i do ozljede.
U DNS-u se govori o pojmu ”central stability for distal mobility” (centralna stabilnost za distalnu pokretljivost). Ako je trup stabilan, ekstremiteti se mogu kretati bez ograničenja, te lakše proizvesti silu potrebnu za izvođenje pokreta. Kod sportaša ovo pomaže kod prevencije ozljeda i veće snage.
DNS metoda se koristi kod: smanjenog mišićnog tonusa, problema sa kralježnicom (protruzijom, ekstruzijom, skoliozom, povećanom kifozom i lordozom), kod sportaša (prevencija ozljeda i povećavanje sportskih performansi-snaga, izdržljivost, stabilnost, funkcionalnost pokreta…)
Svatko od nas koristi određene “živčano-mišićne puteve” za komunikaciju između mozga i mišića kako bi ostvarili određene zadatke kretanja tijekom dana. Način na koji koristite mišiće i slijed u kojem se aktiviraju pojedini mišići se zove “motorički obrazac.” Ako se koristi pogrešan “motorički obrazac”, to može dovesti do opterećenja određenih mišića i zglobova, odnosno, jedni previše rade, a drugi “ljenčare”. To, naravno, može dovesti do bolova u mišićima i/ili zglobovima. Kroz tretman, terapeuti sa znanjem DNS-a mogu vratiti odgovarajuću ravnotežu mišića i zglobova u funkciju.
DNS je izvorno razvijen za potrebe djece s cerebralnom paralizom i drugim poteškoćama u razvoju. Kako se spoznala učinkovitost ove metode, primjena se sve više širila, te je, između ostalog, dala izniman uspjeh s pacijentima s cerebralnom paralizom, skoliozom, u post-kirurškoj rehabilitaciji i nakon moždanog udara. Veoma je učinkovit kod djece stare manje od godinu dana pa do starijih pacijenata treće dobi. Mnogi profesionalni sportaši pa i olimpijci su počeli koristiti ovu tehniku za oporavak i prevenciju od ozljeda.
Ključna pretpostavka DNS metode je da pozicija svakoga zgloba ovisi o stabilizacijskoj funkciji mišića i koordinaciji i lokalnih i globalnih mišića u svrhu osiguranja neutralne i centrirane pozicije zglobova u kinetičkom lancu. Regulacijom idealnog intraabdominalnog tlaka optimizira se učinkovitost pokreta i prevencija preopterećivanja zglobova.
Konačni cilj je “train the brain” kako bi održao centralnu kontrolu, stabilnost zglobova i idealnu kvalitetu. S vremenom kroz ponavljanje vježbi uspostavlja se automatizam koji postaje fundamentalni dio svakodnevnog pokreta i vještina. Integracija idealnog obrasca stabilizacije u sportske aktivnosti ne samo da će smanjiti rizik od ozljede nego će poboljšati sportske performanse.
DNS pristup temelji se na usporedbi obrasca stabilizacije pacijenta sa razvojnim obrascem stabilizacije zdravog djeteta. Namjera je da se tretman usmjerava vraćanju oslabljenih obrazaca što bliže idealnom obrascu malog djeteta.
Tretman DNS se temelji na pažljivoj procjeni kvalitete stabilizacije i / ili pokreta s ciljem ponovne uspostave integralne stabilizacije sustava kralježnice putem specifičnih funkcionalnih vježbi na temelju razvojnih kinezioloških pozicija koje pokazuje zdravu bebu. Ove vježbe trebaju aktivirati optimalne obrasce potrebne za stabilizaciju u zatvorenom kinetičkom lancu, kao i dinamičke pokrete u otvorenom kinetičkom lancu, koji se javljaju tijekom određenih pokreta (dohvaćanje, bacanje, koračanje prema naprijed ili udaranje).
U osnovi, svaki razvojni položaj je i pozicija vježbe, no, svaka vježba mora pratiti osnovna načela tehnike te otpor ili opterećenje treba uskladiti sa pacijentovom sposobnosti održavanja pravilnog oblika i disanja tijekom vježbanja.
Krajnji cilj je održati centralnu kontrolu, zajedničku stabilnost i idealnu kvalitetu pokreta koji se ostvaruje kroz vodstvo terapeuta. Na kraju, kroz ponavljanje vježbi, središnja kontrola uspostavlja automatski model koji postaje temeljni dio svakodnevnog kretanja, odnosno, naši zglobovi i mišići se napokon pokreću na ispravan način. Integracija idealnog uzoraka stabilizacije u sportskim aktivnostima ne samo da može smanjiti rizik od ozljeda i sindroma sekundarnih boli zbog preopterećenja, nego može poboljšati i ukupnu spremu i performanse sportaša.
